Povijest GLG Petrinja

Prve značajke gradske glazbe u Petrinji valja tražiti tijekom 1808. godine. Tada je u gradu utemeljena poluvojna skupina pod nazivom Gradska garda (Bürger-Militz). Sastojala se od vojnih, ali najviše građanskih osoba, imala je posebne odore i vlastitu glazbu. Ovu glazbu ne možemo poistovjećivati s tzv. regimentskom (pukovnijskom) glazbom, budući da su takve glazbe bile utemeljene u sjedištu svake pukovnije bivše Vojne krajine, pa tako i u Petrinji, kao sjedištu Druge banske pukovnije. Uspostavom francuske vlasti (1809-1813.) petrinjska građanska garda, reorganizirana, popunjena svježim novim glazbenicima u izmjenjenim političkim uvjetima i dalje radi.

Utemeljenjem Glazbenog zavoda u Petrinji (1841.) pojedinim odredbama statuta uređuje se i rad glazbe građanske garde, odnosno gradske glazbe koja od 1842. djeluje unutar spomenutoga zavoda. Godine 1844. gradska glazba, odnosno banda kako se tada nazivala, imala je sedam uniformiranih glazbenika koje vodi petrinjski trgovac Franjo Čaić. Povremeno i prigodno svira u vrijeme obilježavanja gradskih svečanosi. Prvi nastup izvan Petrinje, pretpostavljamo održan je 8. rujna 1844. prigodom dolaska i svečanog dočeka parobrada "Sloga". Tada je na desnoj obali Kupe pred samim parobrodom iza slavoluka svirala Petrinjska gradjanska banda, dok je na lijevoj obali, tj. na građanskoj strani Siska svirala domaća sisačko-građanska banda. Tijekom revolucionarne 1848. gradska glazba 5. lipnja praćena mnogobrojnim građnstvom svira budnice po petrinjskim ulicama u čast instalacije Josipa Jelačića hrvatskim banom, a 14. kolovoza na Kupskom mostu dočekuje novoga bana, prigodom njegova obilaska Petrinje i ostalih dijelova Banske krajine.

Zanimljiva crtica iz rada gradske glazbe vezana je uz znatniji zastoj u radu orkestra do kojeg dolazi početkom 1850. najviše zbog pomanjkanja vrsnih glazbenika. To potiče gradonačelnika Franju Wagnera da posebnim proglasom pozove u Petrinju deset čeških obitelji, koje će pod vrlo povoljnim okolnostima tu dobiti zemlju i moći sagraditi kuće uz uvjet da su vješti poljodjelstvu i da mogu dati barem deset glazbenika domaćoj gradskoj glazbi. Unatoč tome glazba ponovno ulazi u krizne godine.

Od 1873. gradski magistrat ponovno se uključuje u organiziranje rada glazbe. Zaključkom gradskog zastupstva od 13. travnja 1881. godine odlučeno je da glazbu zajedno s vatrogasnim društvom uzdržava gradska općina iz posebne zaklade, dok se upravljanje glazbom povjerava vatrogasnom društvu u Petrinji. Nedugo potom glazba mjenja i ime, pa nosi naziv "Gradsko-vatrogasna glazba". Imenovan je časnik glazbe koji vodi nadzor nad radom glazbe i sl. a biran je iz redova Upravnog odbora vatrogasnog društva. Poslije ovakvog ustrojstva Gradsko-vatrogasna glazba tijekom 1880/81. ima osam glazbenika, a to su Franz Wisinn, Gjuro Šimatović, Janko Hellesy, Jovo Nožinić, Ivan Štromar, Vencel Stipetić, Jan (Ivan) Marik i Antun Klement. Kasnije se broj glazbenika postupno povećava, a tijekom 1892. u glazbi svira 16 glazbenika. Kapelnik petrinjske glazbe od njezinog reustroja 1873. pa sve do 1892. je Vinko Hendrych. Prvi uspješniji koncert Gradsko-vatrogasna glazba izvodi prigodom dolaska u Petrinju bana Ladislava Pejačevića, 1. kolovoza 1881. godine.

Tijekom 1887. godine promijenjena su i dopunjena društvena pravila po kojima je učitelj gradskog glazbenog zavoda ujedno i kapelnik gradsko-vatrogasne glazbe. Istim pravilima uređeno je i da visinu plaće pojedinog glazbenika (ovisno o zaslugama) određuje glazbeni odbor. Glazbenici su dužni službeno i besplatno sudjelovati kod svečanih priredbi u crkvi, kod procesija na Tijelovo, na Veliku subotu i Bogojavljanje, u predvečerje kraljeva rođendana ophodom po gradu, u jutro svibnja svake godine pri budnici za potrebe gradskog poglavarstva, u području grada za zabavu općinstva svake nedjelje poslje podne, počev od 1. svibnja do konca listopada i sl. Glazbenici su dužni sudjelovati i na svim priredbama koje nisu besplatne, a kada i u koje svrhe odlučuje vojvoda vatrogasnog društva. U pravilima se ističe i zanimljiva kaznena odredba kojom će se glazbenik koji pripit pristupi probama ili drugoj glazbenoj službi prvi put kazniti iznosom od jedne forinte, drugi put dvije, a treći put cijelom mjesečnom plaćom. Tijekom 1890. plaće glazbenika iznose od pet do trinest forinti, ovisno o uspjehu i instrumentu koji sviraju. Tako npr. bubnjar Štefo Vajdić ima mjesečnu plaću 3 for., Ivan Medić koji udara činele 5 for., Vinko Stipetić koji svira klarinet 10 for., dok Josip Kačerovsky koji svira "krilovku basso" prima mjesečno 13 for.

U novopodignutom paviljonu u gradskom šetalištu Gradsko-vatrogasna glazba prvi puta svira i daje koncert 26. lipnja 1892. godine. Iste je godine zbog smrti V. Hendryca kapelnikom izabran Josip Hajek, a nedugo potom Vinko Šubir. Tijekom 1893. glazba ima 16 glazbenika. Petrinjska glazba je zbog kvalitetnog sviranje i vrsnih kapelnika cijenjena, pa ne održava koncerte samo u Petrinji, već je rado slušana i u Topuskom, Glini, Sisku i dr.

1895. - Petrinjska gradska glazba i kapelnik Ivan Havlu

Od 1894 do 1902. kapelnik je Ivan Havlu, a potom Ivan Talich. Nastojanjem Ivana Talicha podignuta je Gradsko-vatrogasna glazba na viši stupanj, no zbog neriješenog statusa gradskog kapelnika Talich već 1904., kao i neki prijašnji kapelnici, ozbiljnije razmišlja o svom odlasku iz Petrinje. Koliko je glazba važan kulturni čimbenik društvenog života Petrinje, a Ivan Talich ugledan kapelnik svjedoči nastojenje većine građana da ga zadrže u svojoj sredini. Tim povodom jedan ogorčeni građanin u "Banovcu" piše i slijedeće: "Što nam u Petrinji vrijedi g. Talich, najbolje pokazuje gradska glazba. Već se unaprijed naslućuje nazadak, u koji će odlaskom g. Talicha pasti gradska glazba. Ne treba zaboraviti da je gradska glazba jedina institucija koju grad podržaje za udobnost gradjana. Nama dakle ne može biti svejedno na kojem stupnju stoji gradska glazba. Zato bi trebalo ukloniti razloge koji su g. Talicha sklonuli da pomišlja na odlazak iz Petrinje. Ja sam se za tu stvar interesirao i doznao da g. Talich odlazi iz Petrinje s istoga razloga, radi kojega je prije 2 godine otišao g. Havlu. U Petrinji, naime, nema gradski kapelnih osiguranu budućnosti, jer ga poglavarstvo ne će namjestiti definitivno, nego provizorno. Plaća kapelnikova nasuprot ne dostaje, da bi njome plaćao premije kod kojega osiguravajućeg društva, pa time sebi osigurao pomoć za slučaj starosti i nesreće. Posve je dakle naravno, da svaki kapelnik bježi iz Petrinje, tražeći sebi takovo mjesto, s kojim je skopčano pravo na mirovinu ili barem toliki dohodci, da se može osigurati na oveću svotu. No kakva budućnost čeka glazbeni uzgoj u Petrinji, ako će se kod nas svake druge godine mijenjati gradski kapelnici? Tomu se mora učiniti kraj! Bilo bi u redu da naše gradsko zastupstvo imenuje g. Talicha definitivnim gradskim kapelnikom. Tako bi u Petrinji mogao ostati čovjek koji je svršio glasoviti konzervatorij u Pragu, te je po svima hrvatskim krajevima poznat kao vrstan skladatelj, orguljaš i učitelj glazbe." (Banovac, 17, 1904, br. 26)
Nastojanjem većine petrinjskih građana, unatoč činjenici da je kapelnikom glazbe izabran već drugi stručnjak, Talich ostaje u Petrinji, te uskoro ponovno preuzima vođenje Gradsko-vatrogasne glazbe.

Gradsko-vatrogasna glazba uspješno nastavlja svoj rad poslije Prvog svjetkog rata. Značajne uspjehe postiže pod vodstvom kapelnika Edmunda Tume i Stjepana Križanića.

1939. - Glazba HPD Slavulj

Uspostavom Nezavisne države Hrvatske 1941. djelovanje gradske glazbe je neznatno sve do 1944. kada je zauzimanjem Stjepana Hajdinovića i Josipa Srnaka njen rad ponovo naglašen. Poznatiji glazbenici tog razdoblja bili su Konrad Hoić, Ivan Massari, Josip (Mijo) Klobučar, Fabac i dr. Budući je spomenuta glazba službeno djelovala kao "ustaška" u svibnju 1945. zajedno s vojskom i većim brojem petrinjskog stanovništva polaze na Križni put, s kojeg se mnogi nisu vratili.

U "novoj Jugoslaviji" limena glazba u Petrinji obnavlja rad tek 1948. unutar novoosnovanog RKUD "Artur Turkulin" a prvi kapelnici bili su Stjepan Ivičić i Ivan Kolarić. Iako glazba kontinuirano radi dolazi ponovno do dužeg kvalitativnog zastoja u radu koji traje sve do 1971. godine.

Svoje "zlatno doba" petrinjski limenjaci doživljavaju od 70-ih godina prošlog stoljeća. Naime, nakon još jedne krize u radu orkestra 5. studenog 1971. u Petrinji je obnovljena limena glazba. Predsjednik Gradske limene glazbe postaje Marijan Roth, a umjetnički je voditelj kroz 20 najuspješnijih godina orkestra Ljudevit Geček. Uz spomenuti dvojac značajnu ulogu u organiziranju i vođenju orkestra kroz više od 30 godina imaju i Franjo Vujić, te nezaboravni impresario Marko Peris. Već slijedeće godine orkestar broji više od 30 članova, pokrenut je rad s podmlatkom (u i danas aktivnoj Maloj školi), a osnovan je i mali plesni orkestar u čijem sastavu djeluje i vokalni kvartet, te vokalni solisti. Vrlo brzo Gradska limena glazba postaje respektabilan orkestar koji redovito nastupa na smotrama orkestara Hrvatske, te sudjeluje na tada iznimno popularnim "Studijevim promenadama" u Zagebu. Tijekom 70-ih i 80-ih Gradska limena glazba bilježi u prosjeku 25-30 nastupa godišnje. Nastupa se diljem države i ostvaruje iznimna suradnja s prijateljskim orkestrima iz Metkovića, Našica, Lepoglave, Rijeke, Vodica i mnogim drugim. Poseban prijateljski odnos njeguje se s Gradskom glazbom Virovitica. Kao najveći uspjeh orkestra u tom periodu ističe se redovito sudjelovanje na završnicama smotri duhačkih orkestara Hrvatske (zaključno s Makarskom 1989.), te sudjelovanje na svjetskoj smotri puhačkih orkestara u Francuskom gradu Hagenau 1983. godine.

Ljudevit Geček (kapelnik 1971-91.)

1991. iznimno je teška za sve Petrinjce, pa tako i za članove Gradske limene glazbe koji zbog okupacije Petrinje od srpske paravojske napuštaju svoje domove. Kao što su svi Petrinjci napustili svoj grad gotovo bez ičega i Gradska limena glazba ostaje tada bez cjelokupnog svog instrumentarija, notnog fonda, te na žalost, nenadoknadive arhive u kojoj su se pored ostalog nalazila znatna količina foto i video zapisa o radu Gradske limene glazbe. Sve to ipak nije pokolebalo članstvo orkestra koji pod ravnanjem kapelnika prof. Milana Schmidta i dalje, kontinuirano djeluju za svo vrijeme prognaništva u Sisku. Zahvaljujući prijateljskim glazbama, te drugim prijateljima orkestra, pribavljani su tijekom prognaničkih godina instrumenti i notni materijal, te je Gradska limena glazba ostvarila u periodu 1992-95. iznimno značajnu koncertnu aktivnost u cijeloj Hrvatskoj, ali i u Austriji (Siezenheim, Salzburg), Mađarskoj (Nagyatad, Barcs) i Italiji (Merlengo, Ponzano Veneto, Paderno). U spomenutom razdoblju orkestar značajno surađuje s postrojbama HV-a i policije (162. brigada HV, 102. brigada, 12. i 17. domogranska pukovnija, 2. gardijska brigada "Grom", Postrojbe specijalne policije "Osa"...) Osim kapelnika prof. Schmidta značajni obol održavanju GLG Petrinja u ratnim godinama imao je i tadašnji predsjednik, a kasnije Počasni predsjednik Glazbe Borislav Bešlić.
Tijekom prognaničkih godine orkestar je uspješno surađivao i sa sportskim klubovima i sportskim savezima. Osim za potrebe svih Petrinjskih sportskih klubova koji djeluju u prognaništvu orkestar nastupa i za potrebe Hrvatskog nogometnog saveza, pa nastupa na finalnoj utakmici Kupa Hrvatske 1994. u Rijeci (Rijeka-Croatia), a za potrebe Hrvatskog rugby saveza na utakmici Hrvatska-Ukrajina. 1993. godine, zajedno s vokalnom skupinom "Petrinjski nonet" GLG Petrinja snima audio kazetu "Petrinjsko cvijeće".
O kvaliteti rada u prognaništvu govori i crtica iz 1993. godine. Naime, u protokolarnom dijelu programa obilježavanja 400-te obljetnice bitke kod Siska koji se održavao pod pokroviteljstvom dr. Franje Tuđmana ispred domicilnog Sisačkog orkestra, izabran je prognanički orkestar Gradske limene glazbe Petrinja. Povratkom u Petrinju 1995. godine, orkestar nastavlja s kvalitetnim radom, a 1996. kao suorganizator Hrvatskog sabora kulture organizira Drugu smotru duhačkih orkestara u Petrinji. Tijekom 1998. godine dugogodišnje prijateljstvo s članovima Gradske glazbe Virovitica okrunjeno je na najljepši mogući način, bratimljenjem naših orkestara.

1994. Brest - 100 metara od linije razgraničenja

Od proljeća 2000. godine orkestar Gradske limene glazbe Petrinja vodi Marijan Vuković. U tom periodu glazba dodatno modernizira svoj glazbeni izričaj, te se na inicijativu članova Gradske limene glazbe Petrinja osniva i zasebna sekcija Brass Selection Big Band (današnji Big Band Petrinja). Sudjeluje se na svim važnijim manifestacijama u Petrinji, a bilježi se i veći broj gostovanja. Dolaskom u GLG predsjednika Davora Mazalina posebni naglasak u radu ponovno se stavlja na Malu školu.

Marijan Vuković i Jurica Golub

Na tradicionalnom Božićnom koncertu održanom 13. prosinca 2003. Marijan Vuković predaje dirigentsku palicu orkestra kapelniku prof. Jurici Golubu koji obavlja funkciju umjetničkog voditelja GLG u narednih pet godina. Pod vodstvom maestra Goluba ostvareni su brojni kvalitetni programi, među kojima se ističu snimanje kompakt diska Big Band i Prijatelji (2006.), te cijelogodišnji program obilježavanja 200 godina GLG Petrinja (2008.).

Od veljače 2009. godine umjetnički voditelj GLG Petrinja je prof. Josip Kapović.

Josip Kapović

Pod dirigentskom palicom mo. Kapovića orkestar značajno napreduje, ali i primjetno mijenja svoj zvuk i pristup izvođenju glazbenih djela. Nakon više od 20 godina izbivanja sa susreta najboljih orkestara Hrvatske, 2010. godine GLG Petrinja se plasirala na Državne susrete puhačkih orkestara. Već 2011. godine na 25. susretima puhačkih orkestara Hrvatske članovi GLG Petrinja pod dirigentskom palicom prof. Kapovića osvajaju drugu nagradu, čime postižu najveći uspjeh u svojoj višestoljetnoj povijesti.

GLG Petrinja nakon osvaja nagrade na 25. susretima puhačkih orkestara Hrvatske (12. lipnja 2011.)

U tekstu su korišteni dijelovi članka dr. sci Ivice Goleca (brošura "Kroz stoljeća limene glazbe u Petrinji" / autori dr. sci. Ivica Golec, Antun Petračić, Milan Schmidt;
izdanje Matice hrvatske Petrinja i Gradske limene glazbe Petrinja, 1998).